Kraj Sāvatthīja. „Monasi, materijalni oblik je prolazan. A ono što je prolazno je patnja. Ono što je patnja, to je bez trajnog sopstva. A ono što je bez trajnog sopstva treba videti onako kako jeste, s pravom mudrošću ovako: ’To nije moje, to nisam ja, to nije moje sopstvo’. Kod onoga ko sve to ispravnom mudrošću vidi onako kako zaista jeste, um prestaje da time biva privučen i postaje oslobođen otrova zahvaljujući neprijanjanju. Osećaj je prolazan… opažaj… mentalni obrasci… Svest je prolazna. A ono što je prolazno je patnja. Ono što je patnja, to je bez trajnog sopstva. A ono što je bez trajnog sopstva treba videti onako kako jeste, s pravom mudrošću ovako: ’To nije moje, to nisam ja, to nije moje sopstvo’. Kod onoga ko sve to ispravnom mudrošću vidi onako kako zaista jeste, um prestaje da time biva privučen i postaje oslobođen otrova zahvaljujući neprijanjanju. Ako je, monasi, um monaha prestao da biva privučen elementom materijalnog oblika i postao oslobođen otrova zahvaljujući neprijanjanju; ako je u pogledu elementa osećaja… opažaja… mentalnih obrazaca… elementa svesti monahov um prestao da biva privučen i postao oslobođen otrova zahvaljujući neprijanjanju, on je zbog te oslobođenosti postojan. Zbog postojanosti, on je spokojan. Zbog spokojstva, on ne strepi. Pošto ne strepi, on u sebi dostiže potpuno utrnuće. On tada razume: ’Ovo je poslednje rođenje, proživljen je svetački život, učinjeno što je trebalo učiniti. Nema više preporađanja u bilo koji oblik bivanja’.”
5. Sam sebi ostrvo
Prolazno (2) Kraj Sāvatthīja. „Monasi, materijalni oblik je prolazan. Ono što je prolazno jeste patnja. Ono što je patnja, to je bez trajnog sopstva. A ono što je bez trajnog sopstva treba videti onako kako jeste, s pravom mudrošću ovako: ’To nije moje, to nisam ja, to nije moje sopstvo’. Osećaj je prolazan… opažaj je prolazan… mentalni obrasci su prolazni… svest je prolazna. Ono što je prolazno jeste patnja. Ono što je patnja, to je bez trajnog sopstva. A ono što je bez trajnog sopstva treba videti onako kako jeste, s pravom mudrošću ovako: ’To nije moje, to nisam ja, to nije moje sopstvo’. Kod onoga ko sve to ispravnom mudrošću vidi onako kako zaista jeste, prestaju gledišta koja se odnose na prošlost. Kada nema gledišta koja se odnose na prošlost, prestaju gledišta koja se odnose na budućnost. Kada nema gledišta koja se odnose na budućnost, nema ni tvrdokornog prianjanja. Kada nema tvrdokornog prianjanja, um prestaje da biva privučen materijalnim oblikom… osećajem… opažajem… mentalnim obrascima… svešću i oslobađa se otrova zahvaljujući neprijanjanju. On je zbog te oslobođenosti postojan. Zbog postojanosti, on je spokojan. Zbog spokojstva, on ne strepi. Pošto ne strepi, on u sebi dostiže potpuno utrnuće. On tada razume: ’Ovo je poslednje rođenje, proživljen je svetački život, učinjeno što je trebalo učiniti. Nema više preporađanja u bilo koji oblik bivanja’.”
5. Sam sebi ostrvo
Gledišta