Kraj Sāvatthīja. Onda poštovani Surādha ovako reče Blaženom: „Kako, poštovani, treba znati, kako videti, da bi se u pogledu ovog tela koje ima svest, kao i svih spoljašnjih znakova, um oslobodio stvaranja ’ja’, stvaranja ’moje’ i gordosti, nadišao poređenja, postao stišan i na pravi način oslobođen?” „Surādho, svaki materijalni oblik, prošli, budući ili sadašnji, unutrašnji ili spoljašnji, velik ili mali, inferiorni ili superiorni, dalek ili blizu, svaki materijalni oblik treba videti onakvim kakav zaista jeste, pravom mudrošću: ’To nije moje, to nisam ja, to nije moje sopstvo’, i tako postati oslobođen zahvaljujući nevezivanju. Svaku vrstu osećaja… Svaku vrstu opažaja… Svaku vrstu mentalnih obrazaca… Svaku vrstu svesti, Susima, prošlu, buduću ili sadašnju, unutrašnju ili spoljašnju, veliku ili malu, inferiornu ili superiornu, daleku ili blizu, svaku vrstu svesti treba videti onakvu kakva zaista jeste, pravom mudrošću: ’To nije moje, to nisam ja, to nije moje sopstvo’, i tako postati oslobođen zahvaljujući nevezivanju. Surādha, kada neko tako zna, tako vidi, tada se u pogledu ovog tela koje ima svest, kao i svih spoljašnjih znakova, um oslobodio stvaranja ’ja’, stvaranja ’moje’ i gordosti, nadišao poređenja, postao stišan i na pravi način oslobođen.” I poštovani Surādha postade jedan od arahanata.