Po treći put, kada je noć već bila na izmaku, pri kraju poslednje trećine, dok se zora približavala, a noć bledela, poštovani Ānanda ustade sa svog mesta, prebaci gornji ogrtač preko jednog ramena, u znak poštovanja sklopi dlanove u pravcu Blaženog, pa reče: „Poštovani gospodine, noć je na izmaku, poslednja trećina je pri kraju, zora se približava, a noć bledi i monasi koji su došli u posetu već dugo sede. Može li Blaženi da ih pozdravi?” Tada Blaženi, izlazeći iz svoje nenarušive koncentracije, reče poštovanom Ānandi: „Ānanda, da si znao, ne bi tako govorio. Ja sam, zajedno sa ovih petsto monaha, sedeo u nenarušivoj koncentraciji.” Onda Blaženi, razumevši značenje svega toga, izgovori ove nadahnute stihove: „Monah u kojem su žaoka senzualnosti, grubost, nasrtljivost i sputavanje uklonjeni, takav poput planine stoji, neuznemiren, ni zadovoljstvo ni bol ga pomeriti ne mogu.” Sāriputta Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio kraj Sāvatthīja, u Đetinom gaju, u manastiru koji je podigao Anāthapiṇḍika. Tom prilikom je poštovani Sāriputta sedeo nedaleko od Blaženog, ukrštenih nogu i uspravnog tela, ustalivši svesnost pred sobom. I vide Blaženi poštovanog Sāriputtu kako sedi nedaleko od njega, ukrštenih nogu i uspravnog tela, kako je ustalio svesnost pred sobom. Onda Blaženi, razumevši značenje svega toga, izgovori ove nadahnute stihove: „Kao planinska stena, nepomična, čvrsto ukopana, tako i monah kad obmanu iskoreni, nalik je planini, nepomerljiv.” Mahāmoggallāna