Onda Blaženi, razumevši značenje svega toga, izgovori ove nadahnute stihove: „Preseče krug žudnji i iz njega izađe; k’o presušen potok što više ne teče. Prelomljen, točak se više ne kotrlja, i jedino to jeste kraj patnje.” Vezanost I Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio kraj Sāvatthīja, u Đetinom gaju, u manastiru koji je podigao Anāthapiṇḍika. U to vreme skoro svi ljudi u Sāvatthīju bili su previše vezani za zadovoljstva čula, ushićeni, omamljeni njima, potpuno im predani, prepušteni, očarani i zaneseni, živeli su potpuno otrovani zadovoljstvima čula. Onda se jednoga jutra grupa monaha obukla, uzeše svaki svoju prosjačku zdelu i gornji ogrtač, pa krenuše put Sāvatthīja da prose hranu. A kad su isprosili hranu u Sāvatthīju i vratili se, posle obroka, odoše do Blaženog. Pošto su mu se poklonili, sedoše sa strane. Dok su sedeli, monasi ovako rekoše Blaženome: „Poštovani gospodine, ovde u Sāvatthīju skoro svi ljudi su vezani za zadovoljstva čula, ushićeni, omamljeni njima, potpuno im predani, prepušteni, očarani i zaneseni, žive potpuno otrovani zadovoljstvima čula.” Onda Blaženi, razumevši značenje svega toga, izgovori ove nadahnute stihove: