Tako je Supavāsā, tokom sedam dana, svojim rukama služila i različitim vrstama jela nahranila monašku zajednicu, na čelu sa Blaženim. A na kraju reče dečaku da se pokloni Blaženom i monaškoj zajednici. Na to poštovani Sāriputta ovako reče dečaku: „Nadam se da ti je dobro, dečače. Nadam se da ti je podnošljivo, imaš li ikakvih bolova?” „Kako, poštovani Sāriputta, da mi bude dobro? Kako da mi bude podnošljivo? Sedam godina živeo sam u paklu.” Na to Supavāsā pomisli: „Moj sin razgovara sa generalom Dhamme!” i bi razdragana, oduševljena, ushićena i srećna. Videvši je takvom, Blaženi joj reče: „Supavāso, da li bi želela da imaš još jednog ovakvog sina?” „Želela bih da imam još sedam ovakvih sinova.” Onda Blaženi, razumevši značenje svega toga, izgovori ove nadahnute stihove: Neprijatno što liči na prijatno, neprivlačno što liči na privlačno, isto tako, patnju što na sreću liči: sve to onaj ko je pažljiv nadilazi. Visākhā