A jedan plemeniti slon je isto tako živeo u velikom krdu, pa su ga saletali drugi slonovi i slonice, mladi slonovi i mladunčad. Jeo je travu koja je bila izgažena, dok su oni jeli sveže listove koje je on skidao sa grana. Pio je vodu koja je bila zamućena, a kada bi hteo da se okupa u reci, slonice su pravile gužvu oko njega. U takvoj gužvi je bilo mučno, a ne lako živeti. Onda taj plemeniti slon pomisli: „Sada živim u velikom krdu… Kako bi bilo kad bih se izdvojio i živeo podalje od ove gužve?” I tako taj plemeniti slon napusti krdo i otide do Pārileyyake, Rakkhita šume, do Blaženog u podnožju salovog drveta. Na mestu gde je Blaženi boravio raskrčio je grmlje, te u surli doneo Blaženom vodu za piće i kupanje. Onda se Blaženom, dok je boravio u osami, povučen, javi ova misao: „Ranije sam živeo u velikoj grupi, pa su me saletali monasi i monahinje, nezaređeni sledbenici i sledbenice, vladari i njihovi savetnici, učitelji drugih učenja i njihovi učenici. U takvoj gužvi bilo je mučno, a ne lako živeti. Ali sada me monasi i monahinje, nezaređeni sledbenici i sledbenice, vladari i njihovi savetnici, učitelji drugih učenja i njihovi učenici ne saleću. Bez takve gužve srećno je i lako živeti.”