„Sve je to okov, što premalo radosti daje, premalo zadovoljstva, a muka napretek; udica je to”: kad tako jasno vidi, mudar čovek sam se kreće, kao i na nosorogu rog. Raskini okove svoje poput ribe što iz mreže umakne i ne vraća se; kao ni vatra što na zgarište ne vraća se, sam se kreći, kao i na nosorogu rog. Dok ideš pogled obori, ne osmatraj unaokolo. Stražareći na vratima čula, srca ukroćenog, neuprljanog uma, žudnjama nerazdiran, sam se kreći, kao i na nosorogu rog. Svaki znak kućedomaćina sa sebe odbaci, kao i parićhataka drvo svoje lišće u jesen, žutim ogrtačem zaogrnut, dom napusti, sam se kreći, kao i na nosorogu rog. Bez proždrljivosti i žudnje za ukusima, ničiji hranitelj, već proseći od kuće do kuće, a ni u jednoj od njih svoj um ne ostavljajući, sam se kreći, kao i na nosorogu rog.