A i onom plemenitom slonu se javi ova misao: „Ranije sam živeo u velikom krdu, pa su me saletali drugi slonovi i slonice, mladi slonovi i mladunčad. Jeo sam travu koja je bila izgažena, dok su oni jeli sveže listove koje sam ja skidao sa grana. Pio sam vodu koja je bila zamućena, a kada bi hteo da se okupam u reci, slonice su pravile gužvu oko mene. U takvoj gužvi je bilo mučno, a ne lako živeti. Ali sada me drugi slonovi i slonice, mladi slonovi i mladunčad ne saleću. Jedem travu koja nije izgažena, dok oni ne jedu sveže listove koje sam ja skinuo sa grana. Pijem vodu koja nije zamućena, a kad hoću da se okupam u reci, slonice ne prave gužvu oko mene. Bez takve gužve srećno je i lako živeti.” Onda Blaženi, razumevši sopstvenu osamu i znajući misao koja se javila u umu tog plemenitog slona, izgovori ove nadahnute stihove: „Um ovog plemenitog slona, sa kljovama poput jarbola, i um Tathāgate se podudaraju: divno je živeti osamljen u šumi!” Piṇḍola Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio kraj Sāvatthīja, u Đetinom gaju, u manastiru koji je podigao Anāthapiṇḍika. Tom prilikom je nedaleko od Blaženog, ukrštenih nogu i uspravnog tela, sedeo poštovani Pindola Bhāradvāđa, koji je živeo u šumi, prosio hranu, nosio samo jedan ogrtač od tri dela, načinjen od odbačenog platna, sa malo želja, uvek zadovoljan, osamljen, povučen iz gomile, energičan, zagovornik askeze, okrenut kontemplaciji.