„Zadivljujuće je to, poštovani, čudesno je to! Kako je to dobro rekao Blaženi: ’Monasi, neće ta buka potrajati dugo, samo sedam dana; a posle sedam dana će utihnuti.’ I zaista je, poštovani gospodine, buka utihnula.” Onda Blaženi, razumevši značenje svega toga, izgovori ove nadahnute stihove: „Neobuzdani bodu svojim rečima druge, kao što slona u bici strelama pogode. Ali kad čuje reč grubu, njemu upućenu, monahu trpeljivom srce čisto ostaje.” Upasena Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi živeo kraj Rāđagahe, u Bambusovom gaju, na mestu gde se hrane veverice. U isto vreme se poštovanom Upasena Vaṅgantaputti, dok je boravio u osami, povučen, javi ova misao: „Dobitak je za mene, zaista je veliki dobitak za mene da za učitelja imam Blaženog, plemenitog i potpuno probuđenoga. I da sam napustivši domaćinski život otišao u beskućnike, u tako dobro objašnjenom učenju i pravilima, da sam ispunjen vrlinom, obuzdan, koncentrisanog uma, da sam arahant, bez nečistoća u umu, moćan, veličanstven. Srećan je moj život, srećna će biti i moja smrt.” Onda Blaženi, znajući misao koja se javila u umu poštovanog Upasene Vaṅgantaputte, izgovori ove nadahnute stihove: „Koga život ne muči, ko ne tuguje kada smrt dođe, čvrstog temelja, on stanje mira vidi, takav, iako okružem jadom, ne jadikuje.