Na to jedan sledbenik reče Blaženom: „Poštovani gospodine, moj sin jedinac, tako drag i voljen, umro je. Zato smo, mokrih ogrtača i kose, došli u cik zore.” Onda Blaženi, razumevši značenje svega toga, izgovori ove nadahnute stihove: „Mnoštvo bogova i ljudi okovano je zadovoljstvom u oblicima koje vole; tako jadni i iscrpljeni, pod vlast kralja smrti padaju. Pažljivi, koji dan i noć napuštaju što prijatno jeste, kopaju koren patnje, taj mamac smrti kojem je tako teško odoleti. Suppavāsā Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio kraj Kuṇḍike, u Kuṇḍadhāna šumi. U isto vreme je Supavāsā iz plemena Koliya bila trudna već sedam godina i na kraju sedam dana nije mogla da se porodi. I dok su je mučili bolni, oštri, razdirući, nesnošljivi osećaji, ovako je razmišljala: „Blaženi je zaista potpuno probuđeni, koji radi napuštanja ovakve patnje propoveda svoje učenje. Zajednica učenika Blaženog vežba na pravi način, vežba radi napuštanja ovakve patnje. Zaista je istinski srećno to oslobođenje, u kojem ovakvih muka nema.”