„Kolika god da je sreće užitaka čula, kolika god da je božanska sreća, one ne vredi ni šesnaestinu one sreće kada je žudnja iskorenjena. Štap Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio kraj Sāvatthīja, u Đetinom gaju, u manastiru koji je podigao Anāthapiṇḍika. I desilo se da je na putu između Sāvatthīja i Đetinog gaja grupa dečaka štapom udarala neku zmiju. Istoga jutra Blaženi se obuče, uze svoju prosjačku zdelu i gornji ogrtač, pa krenu put Sāvatthīja da prosi hranu. I vide Blaženi usput onu grupa dečaka kako štapom udaraju zmiju. Onda Blaženi, razumevši značenje svega toga, izgovori ove nadahnute stihove: „Onaj ko bića željna sreće štapom povređuje, jer i sam sreću priželjkuje, za toga posle smrti sreće nema. Onaj ko bića željna sreće štapom ne povređuje, jer i sam sreću priželjkuje, za toga posle smrti sreće ima. Poštovanje