Panādu i Opamaññu, Devasūtu i Mātali, nebesnika Ćittasenu, kraljeve Naḷu i Đanesabhu. Sātāgiru i Hemavatu, Puṇṇaku, Karatiyu i Guḷa, Sivaku i Mucalindu, Vessāmittu, Yugandharu, Gopālu i Suppagedhu, Hiri, Netti i Mandiyu; Pañćālaćaṇḍu, Āḷavaku, Pađđunnu, Sumanu, Sumukhu, Dadhimukhu, Maṇija, Māṇivaru, Dīghu, zajedno sa Serīsakom. Njih treba da viče, uzvikuje, priziva zloduhe, velike zloduhe, generale među zlodusima, velike generale: ’Ovaj zloduh me je zgrabio, ovaj zloduh me je zarobio, ovaj zloduh me uznemirava, ovaj zloduh me zlostavlja, ovaj zloduh me povređuje, ovaj zloduh me ranjava, ovaj zloduh me ne pušta!’ Ovo su, časni gospodine, āṭānāṭiya stihovi, koji monasima i monahinjama, nezaređenim sledbenicima i sledbenicama obezbeđuju zaštitu, sigurnost, blagostanje i mir. „A sada je, časni gospodine, vreme da krenemo. Vrlo smo zauzeti i mnogo još toga treba uraditi.” „Vreme je, Veliki kraljevi, da uradite kako mislite da treba.”