„Tako, učeniče, Tathāgata se pojavi u ovome svetu, plemenit i potpuno probuđen, usavršen u znanju i ponašanju, srećan, znalac svetova, nenadmašni vodič onima kojima je potreban putokaz, učitelj božanskim i ljudskim bićima, budan, blažen. Snagom vlastite spoznaje razumeo je i zna da objasni ovaj svet, njegove dobre i zle duhove, božanstva, pokolenja isposnika i sveštenika, plemenitih i običnih ljudi. On propoveda učenje i slovom i duhom, divno na početku, divno u sredini, divno na kraju; upućuje na potpuno savršen i pročišćen svetački život. A kućedomaćin ili kućedomaćinov sin ili neko rođen u nekom drugom klanu čuje tu Dhammu. Kad čuje Dhammu, on stiče poverenje u Tathāgatu. Kad poseduje poverenje, ovako razmišlja: ’Domaćinski život je skučen i prašnjav. Svetački život je poput širokog polja. Nije lako živeći u kući praktikovati svetački život potpuno savršen i čist, nalik uglačanoj školjki. Kako bi bilo da obrijem kosu i bradu, ogrnem žuti ogrtač i napustivši dom odem u beskućnike?’ Posle izvesnog vremena, on zaista obrije kosu i bradu, obuče žuti ogrtač i ostavivši iza sebe domaćinski život, postane beskućnik. Kada je tako otišao u beskućnike, živi on obuzdan granicama Pātimokkhe, savršenog ponašanja i delovanja. Videći opasnost i u najmanjoj pogrešci, vežba sebe držeći se pravila vežbanja. I telom i rečima čini samo ono što je korisno, njegov život biva pročišćen, a on prožet vrlinom. Stražari na vratima čula, učvrstio je svesnost i jasno razumevanje, zadovoljan je.