Ali neko drugi mu kaže: ’Dobri gospodine, to sopstvo o kojem govorite postoji. Ne poričem to. Ali na toj tački sopstvo ne dostiže nibbānu ovde i sada. A zašto? Zbog zaokupljenosti zadovoljstvom koje ovde postoji; zbog toga se ovo smatra grubim. Ali kada sa napuštanjem zadovoljstva i bola, kao i s ranijim nestankom radosti i žalosti, neko uđe i ostane na četvrtom stupnju zadubljenja, koji nije ni bolan ni prijatan, a čini ga čista svesnost, zasnovana na spokojstvu – na toj tački, dobri gospodine, sopstvo dostiže nibbānu ovde i sada.’ Na taj način neko objavljuje da biće u sadašnjem životu dostiže nibbānu ovde i sada. Monasi, askete i brahmani koji zastupaju gledište o nibbāni ovde i sada, na osnovu ovih pet uporišta objavljuju za neko biće nibbānu ovde i sada. Koji god askete i brahmani objavljuju za neko biće nibbānu ovde i sada, svako od njih to čini na osnovu ovih pet uporišta ili na osnovu jednog od njih. Izvan toga nema nijednog. Tako, monasi, razume Tathāgata… Oni koji istinski hvale Tathāgatu će s pravom govoriti o tim stvarima. Askete i brahmani koji teoretišu o budućnosti i čvrsto zastupaju gledišta o budućnosti, na osnovu ova četrdeset četiri uporišta iznose različite hipoteze vezane za budućnost. Koji god askete i brahmani da teoretišu o budućnosti i čvrsto zastupaju gledišta o budućnosti, čine to na osnovu ova četrdeset četiri uporišta ili na nekom od njih. Izvan toga nema nijednog. Tako, monasi, razume Tathāgata… Oni koji istinski hvale Tathāgatu će s pravom govoriti o tim stvarima. Askete i brahmani koji teoretišu o prošlosti, teoretišu o budućnosti, teoretišu o prošlosti i budućnosti, i čvrsto zastupaju gledišta o prošlosti i budućnosti, na osnovu ova šezdeset dva uporišta iznose različite hipoteze vezane za prošlost i budućnost.