Tako, monasi, neki asketa ili brahman ne razume u skladu sa stvarnošću šta je korisno i šta je štetno. On ovako razmišlja: ’Ja ne razumem u skladu sa stvarnošću šta je korisno i šta je štetno. Ako bih, bez takvog razumevanja, objavio da je nešto korisno ili štetno, moja objava bi mogla biti pogrešna. Ako bi moja objava bila pogrešna, to bi bilo mučno za mene i ta muka bi bila za mene prepreka.’ I tako, iz straha i gnušanja da iznese pogrešnu tvrdnju, on ne objavljuje za bilo šta da je korisno ili štetno. A kada ga pitaju o ovoj ili onoj stvari, pribegava beskrajnom izvrdavanju i okolišenju: ’Ja ne mislim tako, ne uzimam stvari na taj način, niti na drugi način. Ne kažem da to nije tako, ali ne kažem ni da je to ovako ili drugačije.’ To je, monasi, prvi način.