„Sigurno da ne bih, poštovani gospodine. Umesto toga, odao bih mu poštovanje, ustao sa svog sedišta u znak poštovanja, pozvao ga da sedne, pozvao da prihvati ogrtač, hranu, boravište i lekove. Obezbedio bih mu neophodnu zaštitu i sigurnost.” Šta misliš, veliki kralju? Ako je tako, postoji li ili ne vidljiv plod asketskog života?” „Svakako da postoji, poštovani gospodine.” „To je, veliki kralju, prvi plod asketskog života, vidljiv ovde i sada, na koji ti ukazujem.” 4.2. Drugi vidljivi plod asketskog života Možeš li mi, poštovani gospodine, ukazati na još kakav plod asketskog života koji je na sličan način vidljiv ovde i sada?” „Mogu, veliki kralju. Ali dopusti da te prvo nešto pitam. Odgovori kako misliš da treba. Šta misliš, veliki kralju? Zamisli da imaš zemljoradnika, kućedomaćina, koji ti redovno plaća porez. On možda jednom pomisli: ’Zadivljujući je taj, čudesan je put dobrih dela i njihov rezultat. Jer ovaj kralj Ađātasatuu je ljudsko biće, a i ja sam ljudsko biće. Pa ipak, kralj Ađātasattu uživa u svim mogućim zadovoljstvima čula kao da je božanstvo, dok sam ja zemljoradnik, kućedomaćin, koji mu redovno plaća porez. A mogao bih da budem kao on, ako bih načinio dovoljno dobrih dela. Kako bi bilo da obrijem kosu i bradu, ogrnem žuti ogrtač i napustivši dom odem u beskućnike?’