Ono ovako kaže: ’Božanstva koja nisu zlovoljna ne provode mnogo vremena posmatrajući se međusobno. Tako ona ne postaju besna jedna prema drugima, njihova tela i umovi ne postaju iscrpljeni i ona ne nestaju iz te grupe božanstava. Ona su trajna, neprolazna, večna, neuništiva, večno ista. Ali mi koji smo bili zlovoljni, najveći deo vremena provodili smo posmatrajući jedni druge, postali smo besni jedni na druge, naša tela i umovi postali su iscrpljeni i nestali smo iz te grupe božanstava. Došavši u ovaj svet, privremeni smo, prolazni, kratkog veka i uništivi’. To je, monasi, treće uporište na osnovu kojeg neke askete i brahmani tvrde da su sopstvo i ovaj svet delom večni, a delom nisu večni. A koji je to četvrti način, četvrti slučaj, zbog kojeg neki poštovani askete i brahmani eternalisti u pogledu jednih stvari, a ne-eternalisti u pogledu drugih objavljuju kako su sopstvo i ovaj svet delom večni, a delom nisu večni? Tako se, monasi, neki asketa ili brahman oslanja na logiku, na istraživanje. On govori o tome do čega je došao uz pomoć logike, sledeći svoj put istraživanja, te iznosi ovakvo gledište: ’Ono što se naziva „oko” ili „uho” ili „nos” ili „jezik” ili „telo”: to sopstvo je privremeno, prolazno, kratkog veka i i po svojoj prirodi promenljivo. Ono što se naziva „um” ili „mentalno” ili „svest”: to sopstvo je trajno, neprolazno, večno, neuništivo, večno isto’. To je, monasi, četvrto uporište na osnovu kojeg neke askete i brahmani tvrde da su sopstvo i ovaj svet delom večni, a delom nisu večni.