Kad to bi rečeno, Kevaddo, ovako mu odgovorih: ’Monaše, jednom se neki trgovac, ponevši sa sobom pticu, otisnuo na pučinu. I kada nisu nigde mogli da vide kopno, pustili bi je da poleti. Ona je letela na istok, jug, zapad i sever, nagore i naokolo. Ako je bilo gde videla kopno, do njega bi odletela. Ako pak nigde nije videla kopno, vratila bi se pravo na brod. Na isti način, otišavši čak do sveta Brahme sa svojim pitanjem, vratio si se pravo kod mene. Ali tvoje pitanje ne bi trebalo postaviti na ovaj način: ’Poštovani gospodine, gde li to ova četiri velika počela nestaju bez ostatka, a to su: zemlja, voda, vatra i vazduh?’ Trebalo bi ga postaviti ovako: ’Gde to voda i zemlja, vatra i vazduh uporišta nemaju; gde to dugo i kratko, fino i grubo, lepo i ružno, gde ime i oblik nestaju bez ostatka?’ Na to je odgovor ovakav: ’Svest bez manifestovanja, bez kraja, sva blistava, tu voda i zemlja, vatra i vazduh uporišta nemaju; tu dugo i kratko, fino i grubo, lepo i ružno, tu ime i oblik nestaju bez ostatka. sa prestankom svesti, sve to tu nestaje,’” Tako reče Blaženi. Zadovoljan, Kevaddho, sin kućedomaćina, obradova se rečima Blaženoga. Razgovor sa Lohiććom