„Nema udaha ni izdaha u Takvome umirenoga uma. Nepomeriv, smirenju predan, ovaj mudrac je zaokružio svoje vreme. Nepokolebanoga uma, sve bolne osećaje prevazišao je; slično lampi čiji plamen utrnu, beše oslobođenje uma.” Istovremeno sa konačnim oslobođenjem Blaženog, poštovani Ānanda izreče ove stihove: „I onda nastade strah, i onda nastade užas, kada usavršeni u svim izvanrednim osobinama dostiže konačno oslobođenje.” A kada Blaženi postade konačno oslobođen, neki monasi u kojima je još bilo vezanosti počeše da plaču, uzdignutih ruku, pa potom padoše kao pokošeni, valjajući se po tlu i naričući: ’Prebrzo je Blaženi dostiže konačno oslobođenje, prebrzo Srećni dostiže konačno oslobođenje! Prebrzo je oko ovoga sveta nestalo!’ Međutim, oni monasi u kojima ne beše strasti, sa svesnošću i jasnim razumevanjem su razmišljali: „Priroda svih uslovljenih stvari jeste da propadaju. Kako bi uopšte moglo biti drugačije?”