Monasi, onda blaženi Vipassī, blaženi, plemeniti i potpuno probuđeni, ovako pomisli: „Kako bi bilo da podučavam Dhammu?” Onda dalje blaženi Vipassī ovako pomisli: „Ova Dhamma do koje dođoh duboka je, teško ju je uočiti, teško razumeti, smirujuća je i uzvišena, nedosežna pukim rezonovanjem, tanana, shvatljiva mudrima. Ali ovo pokolenje se oduševljava vezivanjem, zanosi vezivanjem, raduje vezivanju. Teško je za takvo pokolenje da uvidi ovu istinu, dakle posebnu uzročnost, uslovljeni nastanak. I teško je da uvidi ovu istinu, dakle stišavanje svih mentalnih konstrukcija, napuštanje svih tekovina, razaranje žudnje, hlađenje strasti, prestanak, nibbānu. Ako bih krenuo da podučavam tu Dhammu, drugi me ne bi razumeli, a za mene bi to bio samo uzaludan trud i napor.” Na to mu, monasi, spontano padoše na um ovi stihovi, koji nikad do tada nisu bili izrečeni: „Čemu podučavanje Dhammi, koju čak i ja teško dosegnuh; jer nju nikada spaziti neće oni obuzeti strašću i mržnjom. Oni koje je strast osvojila, mrak obavio, teško razumljivu Dhammu nikada spoznati neće, jer ona vodi nasuprot toku ovoga sveta, tanana, duboka i teško uočljiva.” Razmišljajući o ovome, um mu beše skloniji nedelovanju nego podučavanju Dhamme.