Sasluša blaženi Vipassī Brahmino preklinjanje i iz saosećanja za bića osmotri ovaj svet očima Budnoga. Osmotrivši ga, vide on bića sa tek malo prašine u očima i bića sa mnogo prašine u očima, ona oštrog uma i ona tupog uma, dobrih i loših osobina, ona koja je lako podučiti i ona koja je teško podučiti, a i tek nekolicinu što vide opasnost u nedelima počinjenim sada i njihovim posledicama u drugom svetu. Kao što u jezeru s belim, crvenim ili plavim lotosima, neki od lotosa iznikli i izrasli pod vodom, ne izlaze na površinu, pa ih sveža voda napaja i oplahuje, a neki drugi iznikli i izrasli pod vodom, plutaju po površini, dok se neki treći iznikli i izrasli pod vodom, izdignu iznad nje, pa voda više uz njih ne prianja. Isto tako, monasi, osmotrivši ovaj svet očima Budnoga, blaženi Vipassī vide bića sa tek malo prašine u očima i bića sa mnogo prašine u očima, ona oštrog uma i ona tupog uma, dobrih i loših osobina, ona koja je lako podučiti i koja je teško podučiti, a i tek nekolicinu što vide opasnost u nedelima počinjenim sada i njihovim posledicama u drugom svetu. Onda, monasi, Veliki Brahma, znajući o čemu blaženi Vipassī razmišlja, izreče ove stihove: ’Kao što neko stojeći na vrhu planine ljudski rod vidi svuda unaokolo, tako i ti, o Mudri, svevideći mudrače, podigni visoku palatu istine. Neka Patnjom nedodirnuti pogleda ljudski soj, u patnju uronjen, rođenjem i smrću savladan.