I doču, monasi, masa ljudi u prestonici Bandhumati, njih 84.000: „Zaista je Buda Vipassī, plemeniti i potpuno probuđeni, stigao u prestonicu Bandhumatī i sada boravi u Khema gaju, utočištu za jelene. I on želi da nas vidi. A princ Khaṇḍa i Tissa, sin prvosveštenika, pošto su obrijali kosu i bradu, ogrnuli žuti ogrtač, u njegovom prisustvu zaista napustiše domaćinski život.” Onda oni ovako pomisliše: „Mora da to nije obično učenje i praksa, niti je zaređenje princa Khaṇḍe i Tisse, sin prvosveštenika, obično. Ako su oni to učinili, zašto ne bismo i mi?” I tako čitava ta grupa ljudi, njih osamdeset četiri hiljade, stigoše u Bandhumatī i otidoše do Khema parka jelena, do Bude Vipassīja, plemenitoga i potpuno probuđenoga. Kada su stigli, pokloniše mu se, pa sedoše sa strane. Tu im Buda Vipasī postupno izloži pouku, govor o davanju, govor o vrlini, govor o nebesima; objasni opasnost, propadanje i prljanje u zadovoljstvima čula, kao i blagoslov obuzdavanja. Kada je video da im je um spreman, prijemčiv, oslobođen prepreka, nadahnut i ispunjen poverenjem, izloži im on učenje koje je posebno svojstveno Budama: patnju, nastanak patnje, prestanak patnje i put. I baš kao kad bi čist komad platna, bez ikakvih mrlja, bio obojen svuda jednako, isto tako se u svim tim bićima, dok su tu sedela, javi potpuno čisto oko Dhamme, bez mrlja: „Sve što je podložno nastanku jeste podložno i nestanku.”