Onda onaj čovek što duva u rog ovako pomisli: ’Kako su budalasti ovi ljudi, kako mogu na tako neuk način tragati za zvukom roga!’ I dok su ga okupljeni posmatrali, uze on rog, oglasi se tri puta i otide. Onda seljani ovako pomisliše: ’Čini se da to što se naziva rogom udruži sa osobom, naporom i vazduhom, tada nastane zvuk. Ali kada te tri stvari nema, nema ni zvuka.’ Na isti način, prinče, sve dok je telo puno života, toplote i svesti, ono hoda tamo i ovamo, stoji, sedi i leži. Ono vidi oblike okom, čuje zvukove uhom, miriše mirise nosom, kuša ukuse jezikom, oseća dodire telom i zna misli umom. Ali kada u telu nema životne sile, toplote i svesti, ono nije u stanju da čini sve te stvari. Na osnovu toga se, prinče, može zaključiti: ’Postoji drugi svet, postoje bića koja se spontano preporađaju, postoji plod i rezultat dobrih i rđavih dela’.”