Onda Ānanda uđe u prostoriju i naslonivši se na dovratak, zakuka: „Avaj, ja sam još uvek samo učenik, neko ko još nije stigao na cilj, a moj učitelj, onaj ko ima saosećanje prema meni, dostići če uskoro konačno oslobođenje!” A Blaženi upita druge monahe: „Monasi, gde je Ānanda?” „Eno ga, Blaženi, ušavši u prostoriju, naslonio se na dovratak i zakukako: „Avaj, ja sam još uvek samo učenik, neko ko još nije stigao na cilj, a moj učitelj, onaj ko ima saosećanje prema meni, dostići če uskoro konačno oslobođenje!” Na to Blaženi reče nekom monahu: „Hajde, monaše, idi do Āṇande i reci mu da ga učitelj zove.” „Da, poštovani gospodine,” odgovori monah i prenese Ānandi šta mu je rečeno. „Dobro, prijatelju,” reče Ānanda i otide do Blaženog. Kad je stigao, pokloni mu se i sede sa strane. Dok je tako sedeo, Blaženi mu reče: „Dosta je bilo, Ānanda, ne kukaj! Nisam li već ranije objavio: ’U svemu što je drago i blisko postoji razdvajanje, razilaženje, napuštanje.’ Kako bi moglo biti drugačije? Da ono što je rođeno, postoji, uslovljeno je, po prirodi svojoj prolazno, uključujući tu i telo Tathāgate, ne propadne, to je nemoguće. Ānanda, ti si se jako dugo starao o Tathāgati svojim telesnim, verbalnim i mentalnim postupcima ispunjenim beskrajnom prijateljskom ljubavlju, korisnim, prijatnim i iskrenim. Ti si već stekao mnogo zasluga, Ānanda. Posveti se tome da što pre um potpuno pročistiš od svakog otrova!”