Kada je prošlo nedelju dana, Mahāgovinda obrije kosu i bradu, zaogrnu se žutim ogrtačem i, napustivši dom, otide u beskućnike. A sa njim to učiniše sedam plemenitih kraljeva, valjano pomazanih, sedam imućnih brahmana, zajedno sa svojih sedamsto svršenih učenika, njegovih četrdeset žena, sve jednake lepote, kao i mnogo hiljada plemića i brahmana. Praćen takvom pratnjom, Mahāgovinda je išao unaokolo, kroz sela, gradove i prestonice. I gde god bi se našao, bio je za kraljeve poput kralja, za brahmane poput Brahme, za kućedomaćine poput božanstva. on bi govorio: „Poštovanjem brahmanu Mahāgovindi, poštovanje savtniku sedmorice!” Boravio je tako obasjavajući jednu stranu sveta umom prožetim prijateljskom ljubavlju, isto tako i drugu, isto tako i treću, isto tako i četvrtu; takođe iznad, ispod, unaokolo, svuda i svakoga, kao i sebe; boravio je on obasjavajući čitav svet umom prožetim prijateljskom ljubavlju, obilnom, uzvišenom, nemerljivom, bez ikakvog neprijateljstva i zlovolje u sebi. Boravio je tako obasjavajući jednu stranu sveta umom prožetim saosećanjem… umom prožetim radošću zbog sreće drugih… Boravio je tako obasjavajući jednu stranu sveta umom prožetim spokojstvom… bez ikakvog neprijateljstva i zlovolje u sebi. I podučavao je svoje učenike putu koji vodi u svet Brahme.