Šta misliš, prinče? Sada kada je taj čovek lepo okupan, nauljen, čiste kose i brade, ukrašen vencima, namirisan i u bogatom odelu, obezbeđen sa svih pet vrsta zadovoljstava čula, udobno smešten u kraljevskoj palati, da li bi on ponovo uronio u onu septičku jamu?” „Sigurno da ne bi, poštovani Kassapa.” „A zašto?” „Grozna je ta septička jama, poštovana Kassapa, smrdljiva, prljava, odvratna i tako svako na nju gleda.” „Isto tako, prinče, za božanstva su ljudi prljavi, smrdljivi, grozni, odvratni i tako na njih gledaju. Smrad ljudi dopire do božanstava ako su čak stotinu kilometara daleko. A šta tek reći za tvoje prijatelje i poznanike, članove porodice i rođake koji se uzdržavaju od ubijanja živih bića, krađe, preljube, laganja, vređanja, naklapanja i ogovaranja, nisu gramzivi su, nisu puni zlovolje i pogrešnih gledišta, pa su se posle sloma tela, posle smrti, preporodili na dobrom odredištu, u nebeskom svetu. Hoće li se oni vratiti da ti kažu: ’Postoji drugi svet, postoje bića koja se spontano preporađaju, postoji plod i rezultat dobrih i rđavih dela’? Na osnovu toga se, prinče, može zaključiti: ’Postoji drugi svet, postoje bića koja se spontano preporađaju, postoji plod i rezultat dobrih i rđavih dela’.”