Na tom putu, monasi, princ Viapassī ugleda nekog čoveka, starog, povijenog poput kuke, sa štapom, kako se tetura onako krhak, u dubokoj starosti. Videvši ga, upita on vozara: „Dobri moj vozaru, šta se dogodilo sa tim čovekom? Njegova kosa i telo nisu kao kod drugih.” „Vaša visosti, taj čovek se zove ’starac’.” „A zašto se on naziva ’starcem’?” „Zato, vaša visosti, što vrlo brzo njega neće biti među živima.” „Znači li to da ću i ja isto tako ostariti? Da ni ja nisam pošteđen starosti?” „I vi i ja, vaša visosti, kao i svi drugi ljudi ćemo isto tako ostariti. Niko od nas nije pošteđen starosti.” „U tom slučaju, dobri moj vozaru, nije mi do parka danas. Odmah okreni kočiju i vrati se u palatu.” „Da, vaša visosti,” odgovori vozar, te tako i učini. Kada se vratio, princa Vipassija, skrhanog, nesrećnog, zaokupiše crne misli: „Neka je prokleta ta stvar koju zovu ’rođenje’, kada se svako ko je rođen mora i sa starošću suočiti!”