Kad ovo bi rečeno, blaženi Vipassī ovako reče velikom Brahmi: „U meni se zaista javila misao: „Kako bi bilo da podučavam Dhammu?” A onda pomislih: „Ova Dhamma do koje dođoh duboka je, teško ju je uočiti, teško razumeti, smirujuća je i uzvišena, nedosežna pukim rezonovanjem, tanana, shvatljiva mudrima. Ali ovo pokolenje se oduševljava vezivanjem, zanosi vezivanjem, raduje vezivanju. Teško je za takvo pokolenje da uvidi ovu istinu, dakle posebnu uzročnost, uslovljeni nastanak. I teško je da uvidi ovu istinu, dakle stišavanje svih mentalnih konstrukcija, napuštanje svih tekovina, razaranje žudnje, hlađenje strasti, prestanak, nibbānu. Ako bih krenuo da podučavam tu Dhammu, drugi me ne bi razumeli, a za mene bi to bio samo uzaludan trud i napor.” Na to mi, Brahma, spontano padoše na um ovi stihovi, koji nikad do tada nisu bili izrečeni: „Čemu podučavanje Dhammi, koju čak i ja teško dosegnuh; jer nju nikada spaziti neće oni obuzeti strašću i mržnjom. Oni koje je strast osvojila, mrak obavio, teško razumljivu Dhammu nikada spoznati neće, jer ona vodi nasuprot toku ovoga sveta, tanana, duboka i teško uočljiva.” Po drugi put veliki Brahma… Po treći put veliki Brahma ovako reče Vipassīju blaženom i potpuno probuđenom: ‘Poštovani gospodine, neka Blaženi podučava Dhammu, neka Uzvišeni podučava Dhammu. Postoje bića sa tek malo prašine u očima, koja propadaju jer nisu čula Dhammu. Biće onih koji će razumeti Dhammu.’