Na to Sakka, vladar bogova, reče mladom nebesniku Pañćasikhi: „Dragi moj Pañćasikha, za nekoga kao ja teško je da priđe Tathāgati dok je u osami, u zadubljenju, ushićen zadubljenjem. Kako bi bilo ako bi prvo ti odobrovoljio Blaženog, a tek potom bih ja bio u prilici da priđem Blaženom, plemenitom i potpuno probuđenome.” „Da, vaša svetosti”, odgovori ganbdhabba Pañćasikha. I uzevši svoju harfu načinjenu od žutog bilva drveta, i otide do Indasāla pećine. Stojeći tako sa strane, on pomisli: „Ovo nije ni predaleko, ni preblizu Blaženom; moći će dobro da čuje moj glas”.

1. Pañćasikhina pesma

Stojeći tako sa strane, nebesnik Pañćasikha učini da se njegova harfa čuje i izgovori ove stihove o Budi, Dhammi, sanghi, arahantima i ljubavi: „O Bhadda, blistava poput sunca, klanjam se tvom ocu Timbaruu, koji razlog je što takva lepota postoji, izvor neizmere radosti za mene. Kao povetarac onome ko je oznojan, kao napitak hladan ožednelome, ti si sunčev zrak, meni draga, koliko i Dhamma arahantima. Kao lek što je bolesnome, kao što hrana je gladnome, ugasi vatru u meni, o Bhadda, kao što voda požar ugasi. Kao što slon na letnjoj pripeci uroni u jezero sa lotosima, tako hladno i puno latica i polena, isto tako bih ja da u tvoje grudi uronim. Poput slona što se na granje i trnje ne obazire kada ga gonič bičem potera, ja se zaista ne obazirem na to šta činim, očaran tvojim zanosnim bokovima.