Na tom putu, monasi, princ Vipassī ugleda nekog čoveka u bolovima, kako pati, smrtno bolestan, kako leži u sopstvenom izmetu ili mokraći, pa ga neko uze i stavi na drugo mesto. Videvši ga, upita on vozara: „Dobri moj vozaru, šta se dogodilo sa tim čovekom? Njegove oči i glas nisu kao kod drugih.” „Vaša visosti, taj čovek se zove ’bolesnik’.” „A zašto se on naziva ’bolesnikom’?” „Zato, vaša visosti, što će se on možda oporaviti od bolesti.” „Znači li to da ću se i ja isto tako razboleti? Da ni ja nisam pošteđen bolesti?” „I vi i ja, vaša visosti, kao i svi drugi ljudi smo podložni bolesti. Niko od nas nije pošteđen bolesti.” „U tom slučaju, dobri moj vozaru, nije mi do parka danas. Odmah okreni kočiju i vrati se u palatu.” „Da, vaša visosti,” odgovori vozar, te tako i učini. Kada se vratio, princa Vipassija, skrhanog, nesrećnog, zaokupiše crne misli: „Neka je prokleta ta stvar koju zovu ’rođenje’, kada se svako ko je rođen mora i sa bolešću suočiti!”