Jednom je Blaženi boravio kraj Rāđagahe, na Lešinarevoj hridi. Tu se on ovako obrati monasima: „Monasi.” „Da, poštovani”, odgovoriše oni. A Blaženi ovako nastavi: „Monasi, ovaj krug preporađanja je bez vidljivog početka. Ta prva tačka nije vidljiva bićima koja, ometena neznanjem i okovana žudnjom, tumaraju i preporađaju se. Nekada davno, ovu planinu Vepullu nazivali su Pāćīnavaṃsa, a na njoj je živeo narod po imenu Tivara. Životni vek Tivara bio je četrdeset hiljada godina. Oni su bili u stanju da se na Pāćınavamsa planinu popnu za četiri dana i da siđu za četiri dana. U to vreme u svetu se pojavio Buda Kakusandha, arahant, potpuno probuđeni. Buda Kakusandha je imao Vidhuru i Sañđīvu kao dva svoja glavna učenika, bolje od svih drugih. Vidite, monasi! Ime te planine se izgubilo, taj narod izumro, a Blaženi dostigao konačno oslobođenje. Tako su prolazne sve uslovljene stvari, tako su nestalne sve uslovljene stvari, tako su nepouzdane sve uslovljene stvari. Dovoljno je to, monasi, da nestane ta opčinjenost svim uslovljenim stvarima, da se ugasi strast za njima, da postanete oslobođeni.