A kako, monasi, treba gledati na nameru vezanu za um kao hranu? Zamislite da postoji rupa, dublja nego što je visina čoveka, puna užarenog ugljevlja bez plamena i dima. Onda naiđe čovek koji želi da živi, ne želi da umre, želi sreću i gnuša se patnje. I dva snažna čoveka ga zgrabe za ruke i vuku ka toj jami sa užarenim ugljevljem. Tada bi, monasi, volja tog čoveka bila da bude daleko, želja da bude daleko, namera da bude daleko (od jame). A zašto? Zato što taj čovek ovako razmišlja: ’Ako upadnem u ovu jamu sa užarenim ugljevljem, to će mi doneti smrt ili patnju ravnu smrti.’ Isto tako, kažem vam, treba gledati na nameru vezanu za um kao hranu. Kada se, monasi, namera vezana za um kao hrana potpuno razume, tada su tri vrste žudnje potpuno shvaćene. Kada su tada su tri vrste žudnje potpuno shvaćene, kažem vam da za plemenitog učenika ne postoji ništa više što bi trebalo učiniti.