„Phagguna, je li istina da suviše vremena provodiš u društvu monahinja i da si se toliko sa njima zbližio da ako neki monah u tvom prisustvu kritikuje neku od monahinja, ti se razbesniš, oneraspoložiš i protestuješ? A ako u prisustvu tih monahinja neki monah kritikuje tebe, one se razbesne, oneraspolože i protestuju. Da li si se toliko zbližio s monahinjama, kao što se čini?” „Istina je, poštovani gospodine.” „Phagguna, nisi li ti sin iz dobre porodice koji je iz poverenja napustio dom i otišao u beskućnike?” „Jesam, poštovani gospodine.” „Phagguna, ne priliči sinu ugledne porodice koji je iz poverenja napustio dom i otišao u beskućnike da suviše vremena provodi u društvu monahinja. Zato, ako neko u tvom prisustvu kritikuje te monahinje, treba da napustiš svaku želju i svaku misao zasnovanu na domaćinskom životu. I zato treba ovako da vežbaš: ’Moj um će ostati neokrznut i neću izgovoriti nijednu lošu reč; biću pun saosećanja za njegovu dobrobit, uma ispunjenog ljubavlju, bez mržnje u sebi.’ Tako sebe treba da vežbaš, Phagguna. Ako bilo ko u tvom prisustvu te monahinje udari rukom, grumenom zemlje, prutom ili nožem, treba da napustiš svaku želju i svaku misao zasnovanu na domaćinskom životu. I zato treba ovako da vežbaš: ’Moj um će ostati neokrznut i neću izgovoriti nijednu lošu reč; biću pun saosećanja za njegovu dobrobit, uma ispunjenog ljubavlju, bez mržnje u sebi.’