„Zamisli čoveka kome treba dobra drvena građa, koji traga za dobrom drvenom građom, uzme oštru sekiru i zađe u šumu te ugleda veliko stablo banane, snažnog debla, pravo, mlado, ali bez srži. Onda ga on poseče u korenu, odseče krošnju i krene da ljušti koru. Ali dok ljušti koru, on nikad neće doći ni do drvenastog dela stabla, a kamoli do njegove srži. Isto tako, Aggivessana, kad te ja pritisnem, ispitujem i propitujem o tvojoj tvrdnji, ispadne da si prazan, dezorijentisan i u zabludi. Ali ti si bio taj što je pred skupom u Vesāliju tvrdio: 'Ne vidim asketu ili brahmana, starešinu reda, starešinu grupe, učitelja grupe, čak i one koji tvrde da su plemeniti i potpuno probuđeni, a koji ne bi pretrnuo, stresao se, zadrhtao i preznojio ispod pazuha ako bi se upustio u debatu sa mnom. Čak i kad bih poveo debatu s običnim stubom, on bi pretrnuo, stresao se i zadrhtao u debati sa mnom, pa šta da onda kažem za živog čoveka?' A sada su kapljice znoja na tvome čelu, natopile ti ogrtač toliko da kaplju i na tlo. Ali na mom telu znoja sada nema.” I Blaženi pred okupljenima otkri svoje telo zlatne boje. Kad ovo bi rečeno, Saććaka, nigaṇṭhin sin, ostade da sedi ćutke, zbunjen, povijenih leđa i pognute glave, ophrvan mislima, nesposoban da bilo šta odgovori.