A sad, monasi, recimo da čovek iz poverenja napusti domaćinski život i ode u beskućnike, razmišljajući: ’Žrtva sam rođenja, starenja i smrti, žalosti, naricanja, bola, tuge i očaja; žrtva sam patnje, plen patnje. Sigurno da je moguće stići na kraj čitavog tog okeana patnje.’ I kad je tako otišao u beskućnike, stiče on dobitak, poštovanje i dobar glas. Ali nije zadovoljan tim dobitkom, poštovanjem i dobrim glasom; njegova namera nije ostvarena… Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge. I kako je marljiv, usavršava se u vrlini. Zadovoljan je usavršenošću u vrlini, ali njegova namera nije ostvarena… Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge. I pošto je marljiv, usavršava se u koncentraciji. Zadovoljan je usavršenošću u koncentraciji, ali njegova namera nije ostvarena… Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge. I pošto je marljiv, postiže znanje i viđenje. Zadovoljan je tim znanjem i viđenjem, ali njegova namera nije ostvarena. Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge. Ne postaje opijen znanjem i viđenjem, niti je sve više nepažljiv, ne osvaja ga nepažljivost. I pošto je marljiv, postiže trajno oslobođenje. A tada je nemoguće za monaha da nazaduje u odnosu na to trajno oslobođenje.