A kako monah ne previja rane? Kad vidi oblik okom, monah se veže za njegova obeležja i detalje. Iako, kad ostavi oko bez nadzora, loša, štetna stanja gramzivosti i odbojnosti mogu da ga osvoje, ne vežba njegovo obuzdavanje, ne stražari nad čulom vida, ne obuzdava čulo vida. Kad čuje zvuk uhom … Kad oseti miris nosom … Kad kuša ukus jezikom … Kad dodirne predmet telom … Kad prepozna mentalni objekat umom, monah se veže za njegova obeležja i detalje. Iako, kad ostavi um bez nadzora, loša, štetna stanja gramzivosti i odbojnosti mogu da ga osvoje, on ne vežba njegovo obuzdavanje, ne stražari nad čulom uma, ne obuzdava čulo uma. Tako monah ne previja rane. A kako monah ne dimi štalu? Tako što detaljno ne podučava druge Dhammi, onako kako ju je naučio i njome ovladao. Tako monah ne dimi štalu. A kako monah ne zna gde je dobro mesto za pojenje? Tako što ne ide s vremena na vreme do onih monaha koji su učeni, dobro upućeni u tradiciju, pridržavaju se Dhamme, prakse i pravila. Ne propituje ih i ne postavlja ovakva pitanja: „Šta je to, poštovani gospodine? Koje je značenje toga?” I ti poštovani mu ne otkrivaju ono što nije bilo otkriveno, ne razjašnjavaju ono što nije jasno niti uklanjaju sumnjičavosti o brojnim stvarima koje podstiču sumnjičavost. Tako monah ne zna gde je dobro mesto za pojenje. A kako monah ne zna šta znači biti napojen? Kada Tathāgata podučava učenju i pravilima, monah ne biva nadahnut značenjem, ne biva nadahnut Dhammom, ne biva obradovan Dhammom. Tako monah ne zna šta znači biti napojen.