(IV) Ako se loše, štetne misli, vezane za žudnju, mržnju i obmanutost, još uvek javljaju u monahu dok se trudi da ih zaboravi i ne obazire se na njih, tada bi pažnju trebalo da usmeri ka tome da u umu ukloni izvor tih misli. I dok on u umu uklanja izvor tih misli, te štetne misli, vezane za žudnju, mržnju i obmanutost, bivaju u njemu napuštene i lagano blede. Napuštajući ih, monahov um se učvršćuje, smiruje, fokusira i koncentriše. Baš kao što čoveku koji hoda brzo padne na um misao: ’Zašto hodam brzo? Zašto ne usporim?’ I on uspori svoj korak. Pa mu na um padne misao: ’Zašto idem sporo? Zašto ne stanem?’ I on se zaustavi. Pa mu na um padne misao: ’Zašto stojim? Zašto ne sednem?’ I on sedne. Pa mu na um padne misao: ’Zašto sedim? Zašto ne legnem?’ I on legne. Odustajući od grubljeg položaja, priklanja se rafiniranijem. Na isti način… kada se monah trudi da u umu ukloni izvor tih misli… njegov um se učvršćuje, smiruje, fokusira i koncentriše.