Tako, monasi, neki monah živi zavistan od neke osobe. I dok tako boravi, njegova još neuspostavljena svesnost se uspostavlja, njegov nekoncentrisan um postaje koncentrisan, njegovi neuklonjeni otrovi bivaju uklonjeni, on dostiže još nedostignutu najvišu sigurnost od ropstva. Isto tako, potrepštine za život onoga ko je otišao u beskućnike – ogrtač, hrana, mesto za odmor i lekovi – teško mu je obezbediti. Takav monah bi ovako trebalo da razmišlja: ’Živim zavistan od te osobe. I dok tu boravim, moja još neuspostavljena svesnost se uspostavlja… dostižem još nedostignutu najvišu sigurnost od ropstva. Ipak, potrepštine za život… teško mi je obezbediti.’ Međutim, ja nisam napustio dom i otišao u beskućnike radi ogrtača, hrane, mesta za odmor i lekova. Štaviše, dok ovde boravim, moja još neuspostavljena svesnost se uspostavlja… dostigao sam još nedostignutu najvišu sigurnost od ropstva.’ Pošto je tako promislio, takav monah trebalo bi da nastavi da sledi tu osobu; ne treba da je napušta.