Monasi, možda se možete vezati za takvo učenje o sopstvu koje neće doneti žalost, naricanje, bol, tugu i očaj onome ko se veže za njega. No, da li vi, monasi, vidite takvo učenje o sopstvu?” „Ne, poštovani gospodine.” „Dobro je, monasi, ja takođe ne vidim bilo koje učenje o sopstvu koje neće doneti žalost, naricanje, bol, tugu i očaj. Monasi, možda možete uzeti kao oslonac takvo gledište koje ne bi donelo žalost, naricanje, bol, tugu i očaj onome ko ga uzme kao oslonac. No, da li vi, monasi, vidite neko takvo gledište kao oslonac?” „Ne, poštovani gospodine.” „Dobro je, monasi, ja takođe ne vidim bilo koje gledište kao oslonac koji ne bi donelo žalost, naricanje, bol, tugu i očaj onome ko ga uzme kao oslonac. Monasi, ako bi postojalo sopstvo, da li bi postojalo i ono što pripada mom sopstvu?” „Da, postojalo bi.” „Ili, ako bi postojalo ono što pripada sopstvu, da li bi postojalo i moje sopstvo?” „Da, postojao bi.” „Monasi, pošto sopstvo i ono što pripada sopstvu ne bivaju shvaćeni kao istiniti i učvršćeni, tada takva osnova za gledišta, naime: ’Ono što je sopstvo jeste ovaj svet; posle smrti biću trajan, nepromenjiv, večan, neću podleći promeni; trajaću koliko i večnost’ zar to ne bi bilo jedno sasvim i do kraja budalasto učenje?” „A šta bi drugo moglo biti, gospodine, nego jedno sasvim i do kraja budalasto učenje?” „Šta mislite, monasi? Je li materijalni oblik trajan ili prolazan?”