Zamislite sad čoveka kojem treba dobra drvena građa, traga za dobrom drvenom građom i tragajući za zdravim drvetom naiđe na veliko drvo snažnog debla. Zanemarivši srž stabla, njegov meki deo i unutrašnju koru, naseče on spoljašnju koru te je ponese misleći da je to srž stabla. Onda čovek dobroga vida, kad ga sretne, kaže: ’Ovaj dobri čovek nije znao šta je srž stabla… grane i lišće. I tako, pošto mu je bila potrebna dobra drvena građa… nasekao je njegovu spoljašnju koru te je poneo misleći da je to srž stabla. Šta god da je ovaj dobri čovek mislio da napravi od dobre drvene građe, ovo mu neće poslužiti za to.’ Isto tako, monasi, kad čovek iz poverenja napusti domaćinski život… tada živi u patnji. Takav se monah smatra onim koji je od svetačkog života uzeo tek spoljašnju koru i time se zadovoljio.