Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio u zemlji Sakyana, kraj Kapilavatthua, u Nigrodhinom gaju. Onda se jednoga jutra Blaženi obukao, uze svoju prosjačku zdelu i gornji ogrtač, pa krenu put Kapilavatthua da prosi hranu. A kad je isprosio hranu u Kapilavatthuu i vratio se, posle obroka, otide on do Velikog gaja da tu provede ostatak dana. Pošto je zašao u Veliki gaj, sede u podnožje jednog stabla voćke bilva da tu provede ostatak dana. A Sakyanin Daṇḍapāni, hodajući i lutajući unaokolo da protegne noge, takođe dođe do Velikog gaja. Pošto je zašao u Veliki gaj, dođe do onog stabla voćke bilva pod kojim je sedeo Blaženi i pozdravi se sa njim. Kada taj učtivi i prijateljski razgovor bi završen, stade on sa strane oslonjen na štap i upita Blaženoga: „Šta ovaj asketa tvrdi, šta on objavljuje?” „Prijatelju, iznosim i objavljujem svoje učenje na način da se ne prepirem sa bilo kime na ovom svetu, sa njegovim božanstvima, Mārom i Brahmom, u ovom pokolenju sa njegovim asketama i brahmanima, plemenitim i običnim ljudima; učenje u kojem opažaji ne uznemiruju onog brahmana koji živi odvojen od zadovoljstava čula, bez zbunjenosti, lišen briga, oslobođen žudnje za bilo kakvom vrstom bivanja. To ja, prijatelju, tvrdim, to objavljujem.”