A sad, monasi, recimo da čovek iz poverenja napusti domaćinski život i ode u beskućnike, razmišljajući: ’Žrtva sam rođenja, starosti i smrti, žalosti, naricanja, bola, tuge i očaja; žrtva sam patnje, plen patnje. Sigurno da je moguće stići na kraj čitavog tog okeana patnje.’ I kad je tako otišao u beskućnike, stiče dobitak, poštovanje i dobar glas. Ali nije zadovoljan tim dobitkom, poštovanjem i dobrim glasom; njegova namera nije ostvarena. Na osnovu toga ne hvali sebe, niti kritikuje druge. Ne postaje opijen dobitkom, poštovanjem i dobrim glasom, niti je sve više nepažljiv, ne osvaja ga nepažljivost. I kako je marljiv, usavršava se u vrlini. Zadovoljan je usavršenošću u vrlini i njegova namera biva ostvarena. Na osnovu toga sam sebe hvali, a druge kritikuje ovako: 'Pun sam vrline, dobrog karaktera, ali ovi drugi monasi su nemoralni, lošeg karaktera.' Tako postaje opijen usavršenošću u vrlini, te je sve više nepažljiv, osvaja ga nepažljivost. Pošto je nepažljiv, živi u patnji.