takva je bila moja neosetljivost, Sāriputta. Godinama su mi se prašina i blato lepili za telo, sve dok nisu počeli da otpadaju komadi. Kao kada deblo tinduka drveta, godinama na sebi skuplja godove i čvorove, isto tako su mi se prašina i blato godinama lepili za telo. I nikada mi nije pala na um misao: ‘Ah, bilo bi dobro da sperem sa sebe ovu prašinu, ja ili neko drugi’ – nikada to nisam pomislio. Takva je bila moja neosetljivost. Takva je bila moja obazrivost, Sāriputta, da sam idući unapred ili unazad uvek pazio gde stajem. Bio sam pun samilosti čak i prema bićima u kapljici vode: ‘Neka ne povredim ni najsitnija stvorenja u pukotini tla.’ Takva je bila moja obazrivost. Takva je bila moja osamljenost, Sāriputta, da sam zalazio u šumu i boravio tamo. I kada bi naišao govedar ili čobanin, neko ko skuplja travu ili granje, šumar, bežao bih od šumarka do šumarka, od gustiša do gustiša, od jame do jame, od humke do humke. A zašto? Zato da me ne vide ili da ja ne vidim njih. Baš kao što jelen odrastao u divljini, kad spazi ljudska bića, beži od šumarka do šumarka, od gustiša do gustiša, od jame do jame, od humke do humke, isto tako sam i ja, kad bi naišao govedar ili čobanin… A zašto? Zato da me ne vide ili da ja ne vidim njih. Takva je bila moja osamljenost.