„Od koga si to čuo, neznalice, da sam podučavao na takav način? Nisam li, neznalice, na mnoge načine pokazao za takve stvari da jesu smetnja i da svakako ometaju onoga ko ih praktikuje. Zadovoljstva čula, govorio sam, obezbeđuju malo zadovoljenja, mnogo patnje i očajanja, a opasnostu njima još je veća. Poređenjem s kosturom… poređenjem s komadom mesa… poređenjem s upaljenom bakljom… poređenjem s jamom punom užarenog ugljevlja… poređenjem sa snom… poređenjem s pozajmljenim stvarima… poređenjem s voćkom punom plodova… poređenjem s mesarskim nožem i panjem… poređenjem s mačem… poređenjem sa zmijskom glavom, potvrdio sam da zadovoljstva čula obezbeđuju malo zadovoljenja, a mnogo patnje i očajanja, te da je opasnost u njima još veća. A ti nas, neznalice, pogrešnim tumačenjem pogrešno predstavljaš, sebe povređuješ i sebi si stvorio mnogo loših zasluga; to će ti zadugo doneti štetu i patnju.” Onda se Blaženi obrati monasima: Šta mislite, monasi? Je li ovaj monah Ariṭṭha, nekadašnji lovac na lešinare, upalio makar iskru mudrosti u ovom učenju i pravilima?” „Kako bi to moglo biti? Svakako da nije, poštovani gospodine.” Kad ovo bi izrečeno, monah Ariṭṭha, nekadašnji lovac na lešinare, sedeo je ćutke, zbunjen, povijenih leđa i pognute glave, ophrvan mislima, nesposoban da bilo šta odgovori. Onda mu se Blaženi, videvši ga takvoga, obrati: „Ostaćeš upamćen, neznalice, po svom pogubnom gledištu. A sad ću ispitati ostale monahe o toj stvari.”