„A može li biti odsustva uznemirenosti zbog onoga što ne postoji unutra?” „Može, monaše”, reče Blaženi. „Tako, monaše, neko ne razmišlja: ’Ovo je sopstvo... trajaću koliko i večnost.’ Onda čuje Tathāgatu ili učenika Tathāgate kako izlaže Dhammu radi uklanjanju svih gledišta, odluka, opsesija, vezivanja i prikrivenih sklonosti, radi smirivanja svih mentalnih konstrukcija, napuštanja svih vezanosti, razaranja žudnje, hlađenja strasti, prestanka, nibbāne. Na to ne pomisli: ’Biću uništen! Nestaću! Više me neće biti!’ Onda on ne žali, ne tuži i ne jadikuje, ne udara se u grudi plačući i ne postaje rastresen. Tako ima odsustva uznemirenosti zbog onoga što ne postoji unutra. Monasi, možda možete steći takav posed koji je trajan, nepromenjiv, večan, koji ne podleže promeni i traje koliko i večnost. No, da li vi, monasi, vidite neki takav posed?” „Ne, poštovani gospodine.” „Dobro je, monasi, ja takođe ne vidim bilo kakav posed koji je trajan, nepromenjiv, večan, ne podleže promeni i traje koliko i večnost.