Ovako sam čuo. Jednom je Blaženi boravio kraj Rāđagahe, u Bambusovom gaju, na mestu gde se hrane veverice. U isto vreme je poštovani Godhika živeo na obronku planine Isigili, kod Crne stene. I dok je poštovani Samiddhi boravio marljiv, predan i odlučan, privremeno je dosegao oslobođenje uma. Ali onda se ono isto tako i izgubilo. Po drugi put, dok je poštovani Godhika boravio marljiv, predan i odlučan, privremeno je dosegao oslobođenje uma. Ali onda se ono, po drugi put, isto tako i izgubilo. Po treći put… Po četvrti put… Po peti put… Po šesti put, dok je poštovani Samiddhi boravio marljiv, predan i odlučan, privremeno je dosegao oslobođenje uma. Ali onda se ono, po šesti put, isto tako i izgubilo. Po sedmi put, dok je poštovani Godhika boravio marljiv, predan i odlučan, privremeno je dosegao oslobođenje uma. Onda poštovani Godhika ovako pomisli: „Već sam šest puta izgubio privremeno oslobođenje uma. Kako bi bilo ako bih potegao nož na sebe?” Na to Māra, Zli, prozrevši svojim umom misao u umu poštovanog Godhike, dođe do Blaženog i obrati mu se ovim stihovima: „O veliki heroju, veliki u mudrosti, što blistaš od silne snage i slave! Do nogu ti se klanjam, Vidioče, koji nadiđe svako neprijateljstvo i strah. O veliki heroju, što smrt si odagnao, a tvoj učenik smrt priželjkuje. U mislima mu je da sam sebi život oduzme, spreči ga u naumu njegovom, o Blistavi! Kako je moguće da učenik tvoj, o Blaženi, onaj koji se učenjem ushićuje, posvećenik koji još nije stigao na cilj, sam sebi oduzme život, o Nadalek oslavni?”