Onda se ta božanstva spustiše na zemlju i do nogu Blaženog se pokloniše, te ovako rekoše: Poštovani gospodine, zlo učinismo. Bili smo tako nepromišljeni, tako zaslepljeni, tako neuki, da sam pomislili da možemo kritikovati Blaženoga. Neka Blaženi prihvati ovo što ispovedismo, kako bi u budućnosti živeli obuzdani.” Buda se na ovo samo osmehnu. Onda se ta božanstva, još više obuzeta željom za svađom, digoše u vazduh. A jedno božanstvo u prisustvu Blaženog izgovori ove stihove: „Ko ne oprosti onome ko je priznao svoju grešku, već u srcu besa ima, tešku mržnju, takav je neprijateljstvu potpuno predan.” „Ako nikakvog prestupa nema, ako niko na stranputici nije, i ako je neprijateljstvo stišano, tada je takav bez mana ovde.” Ko je taj što nikada ne greši, ko nikada na stranputicu ne zaluta? Koga to neprijateljstvo nikad ne obuzme, i ko je to uvek mudar, uvek svestan?” „Tathāgata, Probuđeni, saosećanja pun za svako živo biće, one je taj što nikada ne greši, ko nikada na stanputivu ne zaluta. Njega neprijateljstvo nikad ne obuzme, uvek mudar, uvek svestan.