Kraj Sāvatthīja. Pasenadi, kralj Kosale, sedeo je sa strane. a Blaženi mu ovako reče: „E pa, veliki kralju, otkuda ti usred dana?” „Poštovani, moja baka je umrla. Bila je vremešna, stara, sa mnogo leta na plećima, u poodmaklim godinama, u poslednjoj životnoj dobi, sto dvadeset godina posle rođenja. A bila mi je vrlo draga i prirasla za srce. Kada bih, poštovani gospodine, mogao da dam kraljevskog slona i da je spasem od smrti, ja bih ga rado dao da one ne umre. Kada bih mogao da dam kraljevskog konja i da je spasem od smrti, ja bih ga rado dao da one ne umre. Kada bih mogao da dam kraljevsko selo i da je spasem od smrti, ja bih ga rado dao da one ne umre. Kada bih mogao da dam čitavu zemlju da je spasem od smrti, ja bih je rado dao da one ne umre.” „Sva bića, veliki kralju, osuđena su na smrt, okončavaju smrću i ne mogu umaći smrti.” „Zadivljujuće je to, poštovani, čudesno je to! Kako je Blaženi to dobro izgovorio: ‘Sva bića, veliki kraju, osuđena su na smrt, okončavaju smrću i ne mogu umaći smrti’.”