„Za brahmana nema niče što još učiniti treba, (O Dāmali!” reče Blaženi,) „Jer brahman učini već ono što učiniti treba. Sve dok u reci pod sobom ne oseti dno, čovek će raditi svim svojim udovima. Ali kada je jednom čvrsto tlo osetio, ne stremi više, jer na drugoj obali je. To je poređenje za brahmana, o Dāmali, za onoga bez nečistoća, meditanta oštroumnog. Stigavši na kraj rađanja i umiranja, takav ne stremi više, jer na drugoj obali je.”

1. Prvo poglavlje

Kāmada Kraj Sāvatthija. Stojeći tako, mlado božanstvo Kāmada se Blaženom obrati ovim stihovima: „Teško je to učiniti, Blaženi! Vrlo je teško učiniti, Blaženi!” „Čak i ona dela koja je teško učiniti, (o Kāmada,” reče Blaženi,) „učenici vrlinom ispunjeni, sabrani, čine. Za one što su život beskućnika prihvatili, to im zadovoljenost donosi, zajedno sa srećom.” „Teško je, o Blaženi, dostići zadovoljenost.” „Dostižu čak i ono što teško se dostiže, (o Kāmada,” reče Blaženi,) „oni koji se smirivanjem uma ushićuju, čiji se umovi i dan i noć negovanju uma raduju.” „Teško je, o Blaženi, koncentrisati um.” „Koncentrišu se čak i kada je teško koncentrisati se, (o Kāmada,” reče Blaženi,) „oni koji se ushićuju smirivanjem čula. Raskinuvši mrežu što Smrt je plete, plemeniti, o Kāmada, svoji putem odlaze.” „Ali put je, o Blaženi, teško prohodan i neravan.” „Iako put je teško prohodan i neravan, plemeniti njime hodi, o Kāmada. Neplemeniti se stropoštava naglavce upravo tu, na putu neravnom. Ali put kojim plemeniti hodi jeste ravan, jer čak i u sred neravnog plemeniti ravan ostaje.”

1. Prvo poglavlje

Pañcālacaṇḍa