Kraj Sāvatthīja. „U davna vremena, monasi, mnogi su isposnici, puni vrline i dobrote, boravili u kolibama od lišća na obali okeana. Onda se jednom zametnula bitka između božanstava i titana. Tada ti isposnici, puni vrline i dobrote, pomisliše: ’Božanstva su pravedna, a titani nepravedni. Možda nam od titana preti opasnost. Kako bi bilo da odemo do Sambare, vladara titana, i zatražimo da nam garantuje bezbednost?’ I ti isposnici, puni vrline i dobrote – hitro kao kad bi snažan čovek savio ispruženu ruku ili ispružio savijenu ruku – nestadoše iz koliba od lišća na obali okeana i pojaviše se pred Sambarom, vladarom titana. Onda mu se obratiše ovim stihovima: „Isposnici su došli Sambari i mole ga da im osigura bezbednost. Jer ti možeš da im daš po volji bilo opasnost, bilo sigurnost.” (Sambara:) „Za isposnike sigurnosti nema, za te zle sluge Sakkine. Iako tražite sigurnost, ja vam dajem samo opasnost.” (Isposnici:) „Iako smo zatražili siurnost, ti nam daješ jedino opasnost. Prihvatamo to od tebe i neka tvoja opasnost bude beskrajna. Kakvo seme poseješ, takav plod i žanješ. Ko čini dobro, dobro žanje, ko čini zlo, zlo mu je nagrada. Posejao si seme, dragi naš, pa ćeš plod i okusiti.”